°° fhaaga`s

ja sam jahač. meridijani koje gazim meridijani su prostranog, nepreglednog svijeta. koji znam. koji samo ja znam. i nema vremena, nema ni sjena, samo prostor. a u gustoj tami svijetle samo točke. lebde zuckaste i sitne. obilazim ih jednu po jednu. katkad razmak među njima potraje i do par tisuća udisaja. a kad im priđem one počnu kliziti mrakom, sporo. i nestanu u mom oku. tada na minijaturnom monitoru loopera* zatitraju znamenke i njihova vrijednost se promijeni. a onda otkucaj srca u sljepoočnicama. da da znam, ne zvuči vam bas kao neki ruhr* ali... impulsi su svuda oko nas pa... čini mi se glupost ne potrošiti nešto udisaja, lebdjeti među njima neko vrijeme i upijati... ako ništa a ono da misaoni loop koji mi svaka od sjajnih točaka pruža, potraje duže nego na nekom drugom mjestu. eto... zato ja povremeno dolazim tu, u prostor gdje vremena nema, nema ni svjetla ni tuđih koraka. tu gdje čujem samo svoje udisaje i gdje je moj jedini pravac tamo... prema bljesku točaka u tami.

Nije nam poznata niti jedna živuća vrsta čiji članovi se trijebe, muče, tlače i sukobljavaju, u onolikoj mjeri koju naša, inteligentna vrsta, baštini od svog nastanka na ovamo.
Daleko od toga da se međusobno ne napadaju, ozljeđuju i ubijaju - to je, sudeći po učestalosti, jedno od glavnih obilježja živih bića, ali postoji duboka razlika u kojoj leži apsurd. Razina svijesti koju mi imamo u svom ponašanju i motivi koji nas pri tom vode su upravo ono što bi nas trebalo sprječavati u tome... heh, razlikovati nas od drugih evolucijskih smjerova.
Toliko o razumu.
Nema uopće smisla negirati, ja sam pesimist kada razmišljam o ljudskom rodu, o prošlosti tog prokletog sjemena i o budućnosti koju se trudi sabotirati. S razvojem civilizacije i tehnologije rasla je i pohlepa čovjeka, a paralelno i doza licemjerja koju je morao primjenjivati da ne bi pao u mračan bezdan grižnje savjesti... Nisu se eto, najinteligentnija bića, mogla dosjetiti ni jednog drugog načina na koji bi se suočili s društvenim promjenama i s novim saznanjima.
Prvih 1000 godina potrošeno je na nijansiranje savjesti, a sljedećih 1000 na izigravanje iste, pa je, izmrcvarena jadnica (savjest), od nositeljice civilizacijskog stupnja postala razvaljeni spomenik dobroj vjeri. Uglavnom, vrijeme se nije gubilo. Od nagrizanja njenih ostataka napravljena je znanost, a sama znanosti stidljivo je skrila dobre namjere.
Međudrzavni odnosi su farsa... neki narodi rađaju se s krvavim rukama, neki krvare kasnije, neki bi bogatili sebe, neki uran... nečiji bog je licemjerni pacifist, nečiji krvnik; a polubogovi se javno prizivaju - za svaki cilj koji treba opravdati sredstvo.
Jezikom većine vjernika ovog katoličkog predziđa: ovo je raj na zemlji... a zmija čuči u nama i zajedno žvačemo jabuke. Ona je jedina konstanta čovječanstva.

I am Shit, Piece of Shit...
Nepregledna su prostranstva ljudske gluposti.
Do ove, još jedne u nizu (nostalgične) reprize filmova, slavnog agenta nisam gledala. Barem ne u cijelosti. Nešto bi, kao počela, ali ubrzo bi se namjera istopila i pažnja bi mi popustila, dok bi nakon treće šovinističke gluposti bila iziritirana.
Površnost priče+primitivne aluzije+rasizam+inovacije koje izgledaju sklepane od kartona i plastike inovativne vrijednosti na istoj razini.
O agentu sa stilom šta reći, osim, Bond je primitivac kojem scenarij podilazi do krajnje mjere, da bi na kraju pogazio i nju.
Mada se tu i tamo pojave likovi drugih rasa ili boja kože, ne vjerujem da su stavljeni u scenarij zbog korektnosti, jer ako jesu pa je ovo rezultat njihove vizije tolerancije... ehm...onda ništa.
O onima koji taj filmski serijal kao poštuju, s koje god strane, ne znam što bih poručila, osim da, jedino što (uvjetno) mogu poštovati unutar cijele priče je pretpostavka (očito hrabra) da će to proći kod publike. Jer, nevjerovatno mi zvuči da je netko uspio prepoznati snagu u tom scenariju. No, taj netko oćito puno bolje od mene poznaje ljude.
Dobro je saznanje da postoje ti odvažni pojedinci koji nas svojom mudrošću uvijek podsjete da je ljudski mozak misteriozno područje...
:::
Nedavno sam skužila za još jednog (ili možda skupinu) proroka iza scenarija filma Emmanuelle (ilinekosličnoime).
Cure, kakav Cosmo i slične budalaštine! Pogledajte jedan od filmova iz tog serijala i sve će vam biti jasno. Muški mozak je, jebiga, (kakav) takav... Naravno, one koje čitaju Cosmo. Ostale, a nadam se da su u velikoj većini, pogledajte tek tako da vidite (možda jedinu) bitnu razliku između ženskog i muškog erotskog filma u glavi.
Da se razumijemo, ne kažem da je taj film vrhunac erotske maštarije svakog muškarca, ali eto mislim, ma kakvi im vrhunci maštarija bili, Emmanuella će im biti, u najmanju ruku, zanimljiva. I to je sve.
U sve (ili ništa) drugo ne ulazim, jer, čak da je ovo i jedina nijansa razlike - dovoljna je. Možda će me netko optužiti za pojednostavljivanje kompleksne mreže erotike, osjećaja i potreba koje čine seksualnu strast ljudi. Hehe... možda će biti u pravu - što se žena tiče :))

E da... ako slučajno netko od muškaraca to nije pogledao, neka pogleda, zapamti, i neka se sjeti.

A je rodila Dijete.
Malo muško.
Osjetila je nešto što je bilo samo nalik trudovima i otišla na prvu pomoć. Tamo su skužili da rađa, no skužili su i da je u osmom mjesecu. I, nije to najbolje vrijeme baš, štoviše, možda je i najopasnije, pa oni, najbolje da mi tebi spriječimo porod; bace je na krevet, daju joj nešto u venu i kažu miruj.
Važan detalj je da se to sve događalo na Firulama (onaj tko zna, zna zašto je to važno), tako da se podrazumijevalo da nema slobodnih kreveta, pa je eto, između ležanja na hodniku ili u rađaoni, nju je dopala rađaona. inače, stanje u toj bolnici je takvo da, ako trebaš npr. novu jastučnicu, samo u slučaju da imaš vezu dobiješ extra plahtu da je glumi (jastučnicu). Inače, trpi.
Mogu samo pretpostaviti kako je nekome tko je pred porodom, a isti joj je upravo nasilno spriječen, u spomenutom, najnezgodnijem osmom mjesecu, ostavljenom da leži i "miruje" u rađaoni - gdje druge rodilje ulaze, vrište, rađaju i odlaze...
Nakon tog dugotrajnog i zanimljivog iskustva, prebacili su je u sobu (hehe... pravu sobu, s prozorom).
I tako, leži ona tu otprilike dan i više, u venu cijelo vrijeme kapa koktel koji spriječava porod, no, trudovi opet.
Pojačavaju joj dozu, opet, pa opet, i tek onda skuže da, ah eto, pukla je vena... i to ne upravo tada, razumije se, nešto prije, pa ni visoka doza više ne može popraviti stvar... A iz izdajničke vene krvari po plahtama i pritom rađa. Voze je u rađaonicu i guraju dijete natrag. No, kako su prekasno uočili to za venu, dijete je skoro vani.
Bez klistira i brijanja, uz nešto nepravilnog disanja, i nešto pravilnog, sada je definitivno vani.
U inkubatoru do daljnjeg; oni ga imaju gledati točno 30 minuta dnevno.

I napokon A je doma. No, nakon što je na WC-u provela dobar dio dana, mora opet u bolnicu, sada na Hitnu, jer, nisu je predvidjeli za rađanje, pa joj nisu dali ono, gore spomenuto, što inače daju da si dan poslije ne razvališ šavove na wc-u.

I tako eto, o nježnijem spolu, kvaliteti temeljnog zdravstva i razlozima pada nataliteta u nekom drugom postu.

... o meni.
Ž. Blizu tridesete. Živim u zajednici. S Njim i s Psom. Radim.
Volim Njega, Psa, čitanje, freedom of mind&speech, dokumentarne filmove...
a ne volim snijeg, licemjerje, nesporazume...
Iritiraju me moćni megalomani ako su pri tom i idioti, novinari zaraženi profesionalnim hepatitisom, religijski manipulatori...
Nadam se da budućnost nije tako gadna kako se meni čini, da u svemiru postoje i druga inteligentna bića, da neću nikada izgubiti razum, da će pronaći lijek za karcinom...
Imam običaj pojednostavljivati stvari na kompliciran način, čuvati tajnu, biti nespretna baš kad...